Predstava je nastala kao diplomski rad studenata glume u klasi profesorke Jasne Đuričić i Sanje Ristić Krajnov. Premijera predstave bila je 25. marta 2018. god.
„Tri zime“ predstavljaju priču koja prati istoriju jedne zagrebačke porodice i njihove kuće u tri ključna istorijska trenutka (1945, 1990. i 2011.), gde svaka godina donosi važne preketnice koje utiču na sudbinu ne samo junaka ove priče, već i na čitavu istoriju bivše Jugoslavije. Između ratova, savremenih političkih dešavanja i ljubavi, hrabrost da pronađu svoje mjesto u svetu vidimo prvenstveno kroz ženske likove ove porodice koje čine njen stub već generacijama. Dok pratimo njihov put u današnjem vremenu, povremeno sa retrospekcijom, prisjećamo se sa čime se jedna porodica susretala u prošlosti i koliko je ta prošlost zapravo daleko od nas.
Kompleksnu priču o četiri generacije žena jedne zagrebačke porodice, u vremenu kada se Jugoslavija stvarala i vremenu kada se ona raspadala, sve do danas, sa svim nadama, iluzijama, pogrešnim odlukama i lomovima njenih junaka, ti studenti su odigrali sa toliko zrelosti, glumačke veštine i fine poetske energije, što je zaista jedinstveno, ne viđa se baš svaki dan i zato je toliko vrijedno. Ne samo da su ti studenti savršeno savladali urbani kajkavski dijalekt Zagreba, nego taj melodiozni govor, kojim su govorila i gospoda i sluge, njihova socijalistička deca i kasniji naraštaj novog kapitalizma, postao je prozor kroz koji se u ovoj predstavi vidi čitava ta nesretna zemlja koja se nekada zvala Jugoslavija. U ambijentu veće prostorije koja je adaptirana kao zagrebačka građanska dnevna soba, kroz koju, sa radostima i žalostima, sa srećom i svađama, huji ta turbulentna historija ovih prostora, sjedila je svuda okolo publika i u mukloj tišini, u jednom dahu, pratila je ovu četvorosatnu sagu o sudbini trinaestoro junaka jedne porodice u ratu i miru. Ta zbivanja ne događaju se pravocrtno, kao ni naši životi: čas vidimo dirljivu scenu bake i unuke uz neku noćnu lampu, čas sjećanje na nešto ružno od pre pedeset godina, čas su opet svi za stolom, svjesni da se o nekim temama ne govori, a onda se o njima ipak govori, u trenutku kada je već kasno. Na kraju, svi ti junaci, živi i mrtvi, i sa hiljadu rana, sreću se na sredini te sobe, u pomirenju do kojeg u stvarnom životu nikada nije došlo, čuje se neka tiha muzika naše mladosti i na sceni polako pada mrak. Taj mrak, kao da se rastvorio svemir, proparao je zajednički uzvik oduševljenja i aplauz publike koja je ovu nevjerovatnu predstavu doživjela kao svoju emotivnu priču, koja već decenijama čuči u njoj i opterećuje joj dušu.
Bojan Munjin
Režija: Jasna Đuričić
IGRAJU:
Vladimir Kos – Nikola Knežević
Maša Kos – Isidora Vlček
Alisa Kos – Vanja Kovačević
Lucija Kos – Ksenija Mitrović
Dunja Kralj – Sunčica Milanović
Karolina Armuš – Ana Rudakijević
Aleksandar Kralj – Stefan Beronja
Monika Vinter – Andrijana Đorđević
Ruža Kralj – Staša Blečić
Marko Horvat – Aca Lazin
Igor Marević – Miloš Lučić
Marinko – Aleksandar Sarapa
Dizajner svetla: Anđelko Popić
Dizajner zvuka: Aleksandar Mrđan
Producent: Uroš Ranković
Tehničar svetal: Stefan Asentijević
