Uloge: Katarina Bradonjić, Dimitrije Aranđelović, Tamara Šustić, Kemal Rizvanović, Fedor Đorović, Sanela Krsmanović-Bistrivoda, Miloš Lazić, Peđa Marjanović, Mina Pavlica, Dražen Pavlović, Gabor Pongo, Mia Simonović, Ema Stojanović, Marko Vasiljević, Dušan Vukašinović, Nikola Živanović, Muzika: Rastko Ilić Dizajn svjetla: Nikola Marinkov Grafički dizajn: Enes Huseinčehajić Scenografija: Lada Maglajlić i Vedad Orahovac Kostim: Irma Saje Koreografija: Thomas Steyaert Produkcijska kuća: East West Centar Režija: Haris Pašović
“Ideja za ovu predstavu se začela na časovima master programa iz predmeta Gluma na Akademiji umetnosti u Novom Sadu prije nekoliko mjeseci dok sam radio sa studentima glume u klasi prof. Borisa Isakovića. Radili smo teatarske portrete nekoliko ljudi koji su dali život za svoju ideju. Pitao sam glumce: “Za šta biste vi dali svoj život?” Kada se izuzme porodica, za koju bi većina ljudi žrtvovala svoj život, ostaje pitanje da li postoji ideja ili projekat za koje bi smo dali svoj život? Tako je započeo ovaj izuzetno uzbudljivi proces u kojem razmatramo sudbine, ideje, filozofije, uvjerenja, i paralelno – nove teatarske forme.
Vrijeme Sveopšte Komunikacije u kojem živimo mijenja paradigmu komunikacije. Ko su identiteti koji komuniciraju u virtualnom prostoru? Stvarni ljudi? Kreirani pojedinačni identiteti? Grupa sa jedinstvenim “izlazom” u formi jednog identiteta? Automatizovani identiteti? Savremena komunikacija uključuje sve ove oblike identiteta u virtualnom prostoru. Pripovjedači u našoj predstavi se nalaze iza IP adresa; manje je važno ko su oni i gdje su oni, od onoga šta oni govore; njihovi identiteti komuniciraju u virtuelnom intelektualnom prostoru/vremenu. Ljudi o kojim oni govore, pojavljuju se i nastaju u mentalnom prostoru grupe identiteta koji komuniciraju. Svaki identitet ima pristup cjelini priče, slijedi je i oblikuje je svojim doprinosom. Možda ovo zvuči na trenutak komplikovano, ali zapravo nije. Radi se samo o savremenom diskursu koji prevazilazi tradicionalne dramaturške forme jer su one nedostatne za novu paradigmu u kojoj živimo. Teatar koji stvaramo je intelektualni teatar, ali on nije otuđen od gledaoca koji nema visoko obrazovanje ili ne posjeduje mnoštvo informacija. Naš je teatar dostupan svakom gledaocu; ideje pripadaju svima. Naš je teatar utemeljen na faktima, ali nije dokumentaran. To je teatar stvarnosti. Život i umjetnost se sjedinjuju u kreativnom iskazu koji je urgentan.”
Haris Pašović